U Splitu je 3. ožujka u 87. godini umro Josip Grgić, inženjer strojarstva te plodni publicist, vranjički kroničar, zagonetač i nagrađivani satiričar. Posljednji ispraćaj Josipa Grgića bit će 5. ožujka na splitskom groblju Lovrinac.
Josip Grgić rođen je u Vranjicu 16. kolovoza 1939. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, osmogodišnju u Solinu, srednju Tehničku u Splitu, a Višu školu na Strojarskom fakultetu u Zagrebu. Dugo se bavio enigmatikom, a svoje radove objavljivao je u dnevnim tiskovinama, uglavnom u „Slobodnoj Dalmaciji“. Bio je dugogodišnji suradnik u humorističnoj emisiji Radio Splita „Kad se smijah, tad i bijah“. Na međunarodnom festivalu humora „Dani smiha“ 2004. godine u Blatu na Korčuli dobitnik je prve nagrade za aforizam „Zlatna puntina“. U izboru UHAH-a osvojio je nagradu za najbolju aforističku i humorističku knjigu 2023. godine za knjigu Sve je to život.
Objavio je ukupno 19 knjiga, a literarnim vodama zaplovio je poezijom pa je objavio zbirke poezije Nemir mira (2002.), Kameni grad (2009.), Korijeni (1998.; drugo dopunjeno izdanje 2008.) sa sinom Antom, a zbirku Pokušaji (1992.) sa skupinom autora. Napisao je čak 13 knjiga aforizama i epigrama: Aforizmi (1999.), Moja glava – moja briga (2000.), Aforistika i epigramijada (2003.), Smijehom do mudrosti (2004.), Mudrost novog vremena (2005.), Mudrost na kvadrat (2007.), Od danas do sutra (2009.), Zadnji zalogaj (2011.), Od početka do počinka (2017.), Kap mudrosti - vrelo smijeha (2018.), Sidro razuma i smijeha (2020.), Sve je to život (2023.) i Zrno mudrosti (2025.). Kao vranjički kroničar objavio je humoreske i zgode iz rodnog mjesta u knjizi Vranjic u anegdotama (2001.) te monografije Nogometni klub Omladinac 1914.-2004. (2004.) i Vranjic 20. stoljeća (2008.).
Jedan je od najplodnijih hrvatskih aforista, napisao je više od 10 tisuća mudroslovnih misli i aforizama, skupljenih po brojnim temama, a brojne od njih uvrštene su u desetak zbornika i antologija humora Udruge hrvatskih aforista i humorista, čiji je bio član.
Lani je izdao svoju zadnju, trinaestu knjigu, ali nije izdao sebe i svoja načela pisanja istine i tradicijskih vjekovima potvrđenih moralnih i društvenih vrijednosti, ma koliko neke od njih danas nisu u pomodarstvenim trendovima. Josipove zbirke osmislica čekaju nove čitatelje koje bi mogle usrećiti i vratiti ljudskim iskonima mnogim po(r)ukama ugrađenim u pročitane retke. Naravno, i u ono što piše između njih!
Mladen Vuković
Hrvatski književnik i aforist Ivo Mijo Andrić dobitnik je Nagrade „Radoje Domanović“ za 2025. godinu kao najbolji strani satiričar. Radi se o najvećem regionalnom priznanju za satiru kojeg u nekoliko kategorija dodjeljuje Udruženje književnika Srbije (UKS), čime je postao četvrti Hrvat koji nosi prestižnu titulu „Ekselencija satire“. Ranijih godina ovom nagradom su se okitili naši aforisti i satiričari: pokojni Tomislav Supek (2021.), Jandre Drmić (2022.) i Zlatko Tomić (2023.).
( izvor: https://www.aforizmi.org/etna-227/dobitnici-nagrade-radoje-domanovic-uks-za-2025-godinu/ )
Đurđa Vukelić Rožić, hrvatska književnica, humoristica i haiđinka iz Ivanić-Grada, koja piše na kajkavskom narječju i standardu, dobitnica je Nagrade „Rade Brka“ za humorističnu priču Gadura i optimista na nedavno završenom 34. Natječaju međunarodnog festivala humora i satire „Zlatna kaciga“ 2026. održanom u Kruševcu, Srbija.
U Slavonskom Brodu na 8. natječaj za kratku humorističnu priču Hrvatske. „klUPKO smijeha 2026.“ nagrađivani humorist i književnik Denis Vidović iz Siska dobio je priznanje za najbolju humorističnu priču pod naslovom Oprez čita, knjige!
U svojoj 70. godini života Drago Maršić okrunio je svoje kapitalno književno djelo – u nakladi Udruge hrvatskih aforista i humorista te Ogranka Matice hrvatske u Imotskom objavljena je zbirka njegovih izabranih šaljivih pričica i zapisa koje već 35 godina redovito ispisuje u župnom listu “Proložac”. Pogovore knjizi napisali su urednik knjige Velimir Vele Ćurčija i fra Nedjeljko Jukić. Prenosimo predgovor knjizi iz pera Mladena Vukovića.
U vedrini vječno nasmijanog neba i duhovnom bogatstvu i u uvjetima materijalnog siromaštva u Imotskoj krajini majstorski je pisao Ivan Raos, a njegovim svijetlim tragom krenuli su i mlađi sinovi s kamena i krša, a plodnija su okopoljska pera. Prednjače među njima Proložani, rođeni tijekom tri desetljeća sredinom prošlog stoljeća. Knjige humora objavljivali su Daniel Kokić, Tomislav Božinović, Ante Kokić Tempiko, Marijan Grbavac Mirić, Ivan Maršić, Ante Tomić… I u ovoj obljetničarskoj 2025. godini, kada slavimo 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva i brojne druge vrijedne povijesne i kulturne jubileje, otkucalo je vrijeme da se prigodničarski podvuče inventurna crta pod ustrajnu humorističku građu Drage Maršića koji je ispisao jedinstven niz feljtonskog štiva u publicistici hrvatskih župnih i zavičajnih glasila te drugih povremenih listova: tijekom 35 godina ustrajno je, prvih nekoliko godišta triput (i o Uskrsu), a već tridesetak ljeta uobičajeno dvaput godišnje, o Velikoj Gospi i Božiću, u župnom listu “Proložac” objavio 80 nastavaka “Sazrele seoske idile” s 800 duhovitih i visprenih pričica, osam stotina gutljaja ljekovitih smješica iz prohujalih zlatnih vremena pučkog života (idiličnih jer smo bili mladi, a tada je i svaka tegoba slađa).
Idila je idealizirana slika savršenoga, mirnog i sretnog života obitelji u prirodi i na selu, a ta metafora u Maršićevim lapidarnim zgodopisjima udomljuje život naše krške čeljadi prije poplave televizija, mobitela i drugih suvremenih tehnoloških čuda. Bilo je tu i dosade, dangubljenja vremena dok zvizdan ne bi mrvicu smanjio svoj ilinštački žar da bi se moglo krenuti u štalu (pojatu), vrt, polje ili brdo i uraditi koji potrebni i korisni posao za sebe, dom i obitelj. I u tim i u takvim polascima, odlascima i dolascima smišljale su se i trenutačno rađale podrugljivačke pitalice, osorne primjedbice, naivne i nedužne zazubice i sve druge vrste podbadalica na koje su upitani ukućani, susjedi i mještani vižljasto i vrckavo odbrusili ili odgovorili u skladu sa svojom urođenom oštroumnošću, taštinom ili obrambenom iskustvenom poštapalicom.
Autor vinovnike svojih (ne)zgoda i psihološki karakterizira, kako bi čitatelj bio pripremljen da lakše shvati poentu o tome gdje sugovornik svojim upitom ili začkoljicom gađa: prigovara li zapravo nevjesti, koreći svoju kćerku, u tim nadmudrivačkim okršajima uživajući što insana “nije gađao, ali nije ga ni promašio”. To nisu obični vicevi već prostoproširene crtice, minihumoreske do jedne, iznimno dvije kartice teksta, autobiografske (ili čuvši ih od drugih) anegdote u koje je često ucijepljena lirska i poetizirana slika mjesta i vremena, opis kuće, dvorišta ili okoliša te doba dana ili sezone od siječanjske drćavice, srpanjskog čelopeka i znojenja ili zrele rujanske ugode. Opisao je tako Drago sva četiri godišnja stađuna, i u ovoj knjizi s izabranim idilama posložio u godišnja četverodoblja, i svako miriše vedrinom (izgubljenog) zavičaja. Naravno, ljeti se “zavidila’ može puno duže biti vani, družiti se i divaniti sa seljanima, zato je i ljetni ciklus šaljivih pričica i kozerija najopsežniji.
Maršić je s urođenim darom u svom djetinjstvu upijao svaku riječ, beside starijih, pamtio stare navade, i sada svoja briljantna zapažanja i zapamćenja nudi svima nama u literarnom ruhu, koristeći slatku materinju ikavicu, ujedno zapisujući narodne poslovice, izreke, fraze i poštapalice u tekstu označene kurzivom. Kako bi u čitanju ovog zabavnog štiva pomogao onima koji nisu naše gore list, ali i našoj djeci i unucima koji su više zaraženi anglizmima negoli naši djedovi turcizmima, autor na kraju prilaže rječnik s više od sedamsto akcentuiranih, zaboravljenih ili rjeđe uporabljivanih lokalnih riječi, obogativši Imotino jezikoslovlje. U jednu, nenamršteni Maršić daruje nam i književno i etnografsko i fotografsko lišće, antologijski herbarij svih boja o životu u našem selu do zore trećeg tisućljeća kakav novovjeki Z (i Alpha) naraštaji, negdje srećom, nisu imali priliku preživjeti i upamtiti pa onda ni razumjeti i shvatiti kako se težak, unatoč teškom životu i radu u svojoj nevolji, znao slađe i iskrenije smijati, negoli mi danas za bogatom trpezarijom. Hvala dragom Dragi što se potpisao na vrijeme!
Mladen Vuković
Na Svjetski dan čitanja naglas, i predzadnjeg dana poklada, 16. veljače 2026. Udruga hrvatskih aforista i humorista priredila je u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu tradicijsku večer humora i predstavljanje knjige karikatura i satiričnih tekstova OD MILE SAŠITRNA DO MARUNA IV. autora Emila Strniše Cipalova, kojemu je dopredsjednik Udruge Nađan Dumanić uručio godišnju nagradu UHAH-a „Tomislav Supek” za najbolju knjigu humora u 2025. godini. Tako je ta nagrada za najbolju humorističnu knjigu po četvrti put zaredom došla u ruke splitskih autora.
O knjizi su govorili Mladen Vuković, Zlatko Tomić i autor Emil Strniša, a izabrane tekstove čitao je glumac Mate Tavrić.
Na večeri humora, koja je izmamila puno smijeha posjetitelja, kao gosti programa svoje aforizme su čitali: Tonka Lovrić, Ante Tešija, lvan Bašić, Željko Bilankov, Drago Maršić i Nađan Dumanić, koji je pročitao i aforizme odsutnog Tomislava Mihanovića. Program je završio u veselim ćakulama, uz kolače, piće i dogovore za nove knjige i vedra druženja humorista.
Odmah na početku godine izvrsne vijesti stižu iz Njemačkog društva za promicanje aforistike („Deutsches Aphorismus-Archiv“, DAphA). U rubrici 'Pronalasci' „Njemačkog aforističkog arhiva“ Dražen Jergović je predstavljen s kraćom biografijom i s dvadeset aforizama na njemačkom jeziku po izboru njihovog predsjednika, inače uvaženog njemačkog aforista odnosno skupljača europskog i svjetskog aforističkog blaga, Jürgena Wilberta. Ovo je veliko priznanje struke od kolega iz Hattingena s kojima je dogovorena suradnja i međusobno objavljivanje radova u publikacijama iz obje države. Nekoliko njemačkih kolega smo već predstavili u posljednja dva broja e-magazina Uh!Aha, a u ovoj godini ćemo pripremiti zajednički zbornik hrvatskih i njemačkih aforista, dosad zasigurno najopsežniji UHAH-ov projekt.
https://www.dapha.de/fundstuecke/drazen-jergovic-aphorismen/
