VEDRE MISLI VODE DO SLOBODE

U izdanju portala digitalne-knjige.com, Udruge hrvatskih aforista i humorista (UHAH) i vlastitoj nakladi autora objavljen je još jedan zbornik aforizama dviju europskih književnosti. Nakon zajedničkih zbornika hrvatskih i crnogorskih (Granice nesanice), te bosansko-hercegovačkih (Riječi na djelu) i slovenskih aforista (Uzvodno niz Savu), književnik Ivo Mijo Andrić priredio je malu antologiju veselog mudroslovlja VEDRE MISLI VODE DO SLOBODE - Zbornik hrvatskih i ukrajinskih aforista. Time su kroz tu najkraću književnu vrstu ujedinjeni aforisti iz dviju država sličnih sudbina. 

Tužan zbog ratova u Ukrajini i Palestini, priređivač Ivo Mijo Andrić (Čanići kod Tuzle, 1948.) napominje da se prihvatio biranja aforizama iz Ukrajine i Hrvatske s namjerom da podsjeti sve nas kako, pored ružnog i tužnog  dijela  svijeta  postoji  i  onaj  drugi,  većinski,  koji  ima  dušu  i kome,  unatoč  svemu,  ne  silazi  osmijeh  s  lica.  Ponekad  teško primjetan  i  sjetan,  a  češće  vedar  i  optimističan,  kako  i  priliči  vrsti koja se zove ljudskom.

U knjizi je objavljen i pogovor prije dvije godine preminulog publicista Mihala Ramača, koji ukazuje da du humor i satira u temeljima nove ukrajinske književnosti, od parodijske poeme Enejida Ivama Kotljarevskog (1798.), preko groteski Mikala (Nikolaja) Čehova i satira Tarasa Ševčenka do suvremenika, koji su osobit doprinos procvatu ukrajinske aforistike dali nakon.osamostaljenja Ukrajine 1991. Do tada je u Sovjetskom savezu važio popularni aforizam: „Što je sloboda govora? To je svijest o potrebi da se šuti.“ Između ostaloga, Ramač ističe: „Postkomunistički svijet je zanimljiv i inspirativan. Za satiričare, još više za psihijatre. I za sociologe, bez šale. Tko umije čitati kako je napisano i da odgonetne što stoji između redova, dobiva jasnu sliku jednog društva u previranju i lutanju. Bujanje bezakonja, uzdizanje ništarija, ponižavanje  zdravog razuma, podanički mentalitet – ima li djelotvornijeg nadahnuća za one koji ne pristaju šutjeti? Aforističari imaju pune ruke posla, ukoliko iste nisu u okovima. Pjesnici i prozaisti se mogu baškariti na desecima i stotinama stranica. Aforističar mora pogoditi metu jednim metkom. Ako je ćorak, piši propalo. Aforizam je kao bumerang. Ukoliko ne pogodi, vraća se onom tko ga je bacio.“               

U proteklih deset godina objavljeno je pet antologija i zbornika ukrajinskog aforizma, iz kojih je srpski aforist i antologičar Aleksandar Čotrić priredio antologiju Smeh naroda (Beograd, 2021.), kojom se u sastavljanju poslužio i Andrić, pa u svom pogovoru Čotrić primjećuje da ukrajinski aforisti većim dijelom ispisuju filozofske, poetske, pedagoške, religijske i moralističke rečenice koje se temelje na mudrosti, a ne na humoru: aforizam je koncentracija  tradicije, suština nacionalne egzistencije i oblik racionalnog i umjetničkog shvaćanja glavnih tendencija vremena:

Abecednim redom u zborniku je sa po tridesetak aforizama predstavljeno 117 autora, 59 hrvatskih i 58 ukrajinskih. Knjiga je popraćena karikaturama koje su nacrtali Nađan Dumanić, Emil Strniša, Oleg Gutsol i Konstantin Kazančev, a može se slobodno preuzeti u četiri formata na portalu digitalne-knjige.com koji uspješno vodi Nenad Grbac.

"Nažalost, budućnost se približava sporije nego što prošlost odlazi." (Danilo Rudi)   "Volite Ukrajinu u sebi, a ne sebe u Ukrajini." (Volodimir Černjak)   "Ako ti prijatelji ne zavide, znači da ti nisu pravi prijatelji." (Volodimir Goloborotko)   "Korupciju smo pobijedili. Sad nam nitko neće smetati da uzimamo mito." (Igor Sičovik)   "Današnja Ukrajina: krik duše i šutnja razuma." (Volodimir Javorivski)

U izdanju Udruge hrvatskih aforista i humorista objavljena je šesta knjiga pjesnika Zorana Bašića, koji se čitateljima obraća s gotovo tristo kratkih epigrama i humorističko-satiričnih pjesama u zbirci Sve za ništa. Neki od tih četverostiha prethodno su objavljeni u e-magazinu Uh!Aha i drugim književnim portalima. Urednik knjige Mladen Vuković ispisao je ovaj pogovor zbirci:

"Dva kultna pjesnika Branka prerano su preminula u Zagrebu, obojica prerano, u 27. godini života, Šimić i Miljković. Potonji poznat po stihu Poeziju će svi pisati. I doista, danas svi pišu na računalu ili ekranu pametnog mobitela, makar i glupe stihove, možda se zato obistinilo i drugo Miljkovićevo nezapisano proročanstvo – poeziju nitko neće čitati! Poglavito kad shvaćamo da i Umjetna inteligencija zna vješto složiti stihove, ali ipak manjka im ono nešto neiskazivo, gonetljivo i ganutljivo, kao što može iskapiti iz tugaljiva srca i ranjene duše. Mislim da umjetna pamet neće znati pisati ni dobar humor, jer za škakljanje trbušnih mišića, savijanje usana u osmijeh i vrhunce grohotna hihota treba nas iznenaditi hitar i komičan obrat od očekivanoga. Jer istinski smijeh je uvijek svjež, originalan i neponovljiv, a Umjetna inteligencija svoje gradivo plete iz uskladištenoga i poznatoga tkiva, i ne poznaje karaktere i baždarene duhovne plime i oseke subesjednika ili slušatelja humornih zgoda, viceva i anegdota.

Hotjeh zapravo primijetiti da se antimiljkovićevski danas sve manje pišu epigrami, čije su kanonske standarde prije pola tisućljeća začinjali hrvatski latinisti, a prije stoljeća harno ispisivali Vitez, Krklec, Parun, Hadžić ili Kanižaj, jer su preminuli svi humorističko-satirični listovi a u dnevnim novinama nema stalne humorističko-satirične rubrike. Stoga i ne čudi da se u Hrvatskoj godišnje pojavi jedva jedvice jedna, često i nijedna zbirka epigrama pa radosti da nam je u rukama ova zbirka takvih britkih i šaljivih osrokovljenih minijatura, često i četverostihnih aforizama. U svojoj petoj poetskoj knjizi Zoran Bašić odlučio je „ne pisati više ljubavne pjesme“, već poput dragovoljnog darovatelja krvi doliti malo autobiografske literarne infuzije toj najkraćoj i najtežoj književno-satitičnoj vrsti. Najtežoj, jer kao i aforizam, mora briljantno izreći zapamtljivu i novootkrivenu a zapravo staru istinu u rečenicu-dvije; težoj i od aforizma, jer tu duhovitost i paradoksalnost još mora ispjevati u ritmičnom i rimovanom stihu.

A tu je Bašić znani majstor, koji se koristi u pravilu parnom (aabb) i ukrštenom (abab) rimom, ali ne trči pod svaku cijenu za njom jer ga „iritira“, no nisu rijetki ni katreni sa četverostrukim asonantnim srokom i s dvosložnom ženskom i trosložnom daktilskom rimom.

Dočekavši mirovinu, Bašić je nagomilao životnog iskustva, s pokojom psovkom u Platonovoj spilji rasli su stalaktiti očekivanja i stalagmiti razočaranja pa čitatelju kroz 280 šesnih pjesmičica nudi gorke i gorde pouke, koje se utopljene u šalicu šale lakše piju i gutaju. Odapinje svoje ubode na sve strane, ciljajući samokritično i u svoje mane, želeći utvrditi na obzorju što više etičkih vertikala koje se uzdižu nad ništavilom. Je li u njima dao sva svoja nadahnuća za životni minimum svatko će odgovoriti sam za sebe, prepoznavajući se u istim ili sličnim životnim burama i olujama, a za utjehu pred glupostima i porazima, u epigramskoj ritmičnosti sve „baciti u valcer“. Ipak za sve nećemo dobiti ništa, ostat će nešto i za drugo čitanje (može i onih dvosmislenih) epigrama, koji su također lijek, slovčane injekcije s miligramskim serumom i umom. Ufam se da će malo načitanijima donijeti maločak sreće, a čemu je ona uzrok proštijte u prvom epigramu na stranici 24.

Kolega kolegi pogovor mora zaključiti epigramskim stilom, stihom u deseteračkoj posveti:

Četverostihove sklada Zoran

za „manje je više“ vazda oran,

snujući da bude besprijekoran,

zahvaljuje mu katren pokoran."

Zoran Bašić rođen je 7. listopada 1957. u Imotskom, a danas živi i stvara u Podstrani. Brojne su mu pjesme uglazbljene i postale zabavnoglazbeni hitovi proteklih desetljeća. I sam sklada pjesme. Objavio je knjige: Ljudi ljudima (humor i satira, 2004.), Moj djed hrast (pjesme za djecu, 2004.), Život s oblakom (poezija, 2005.) i Razumijem destruktivce (humor i satira, 2017.). Aforizmima je nedavno uvršten i u međunarodne zbornike Vedre misli vode do slobode, Uzvodno niz Savu, Vinafora... Sprema vlastiti CD nosač zvuka, novu zbirku aforizama... i ufa se onu "Blaženi sponzori!"

Splitski urar Mihovil Mrkušić objavio je u svojim umirovljeničkim danima prvu knjigu - zbirku mudroslovica i aforizama 'Urarski refleksivni minimalizmi' koja je predstavljena u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu. Tom prigodom izloženo je više Mrkušićevih skulptura i ulja na platnu, koje je radio proteklih desetljeća kada bi uhvatio nadahnuće i slobodnog vremena. Ti su slikovni uradci objavljeni i u knjizi koju je objavila Udruga hrvatskih aforista i humorista.

"Poruka koja se iščitava iz knjige da se kroz život može prolaziti osjećajući nesreću i sreću, ali je najveća nesreća za njega, da čovjek ne primijeti kako je zbog toga život zanimljiv i lijep. Možda je vrijeme beskonačno i taj sat prirode neće stati, ali naš sat ima zadano vrijeme, koje poput zrnaca pijeska iz pješčane ure padaju, upozorava da ne zaboravimo dobre i loše trenutke jer nitko ne zna koliko zrnaca pijeska nam je preostalo u posudi života. Niti jedno zrnce nije isto, kao ni jedan trenutak života ma koliko god nam se dani izgledali isto zbog brutalne svakodnevnice, koja nas nosi daleko od prepoznavanja sebe kao djelića svog prisutstva u vremenu. Naši osjećaji su naše misli, a oni kad su zapisani, ostaju nekome da ih pročitavši osjeti." - zapisao je u pogovoru knjizi profesor Roko Vranić.

U više stotina mudroslovica Mrkušić posvjedočuje prastare istine na svoj iskustveni doživljaj, satirične i paradoksalne poglede na prirodu i čovjeka, učenje, rad, ljubav, brak, vjeru, politiku, odmor, dangubu i druge pojave koje kroz laži, licemjerje, lopovluk, ovisnosti i ine poroke razdiru nas i naše društvo. Zaljubljen u satove i ure, najprije u očevoj, a zatim u svojoj urarskoj radnji, svaki dan zbiljski je brojio 24 sata, 1440 minuta, iz 86400 sekunda cijedio eliksire duha i misli zanavijek, osmislice za vječnost. Ako Vam se učini da ste neku misao već negdje čuli, pročitali, ili prepoznali u svojim razmatranjima na svijet, nije riječ o krađi tuđega ili prepisivanju već napisanoga, već o potvrdi da su svi oni koji uzlete do takvih domišljaja na zajedničkom “pobratimskom” putu do Istine!" -  kazao je urednik knjige Mladen Vuković na predstavljanju tijekom kojega je Marijan Grbavac čitao izabrane misli i aforizme, a u glazbenom dijelu pjevala je "slavujka iz Duća" Gabriela Braičić, koja je nastupala i u HTV-ovom natjecanju "The Vioce".

Mihovil Mrkušić je rođen 1. listopada 1941. u Podgori. Otac mu je imao urarsku radnju u Makarskoj pa je i on zavolio mikroskopske uređaje koji otkucavaju vrijeme te je otišao i na specijalizaciju u Švicarsku, u tvornicu Bulova, koja je prva proizvodila precizne elektronske ručne satove. Nagrađivan je za više izuma i tehnoloških unapređenja u proizvodnji satova. 

Godine 1968. otvorio je urarsku radnju u Splitu (koju na Dobriću 5 danas vodi sinTomislav). Prije tridesetak godina mnogi su primijetili u izlogu njegove radnje male simpatične biste hrvatskih i svjetskih političara koje je izrađivao u slobodno vrijeme. I u umirovljeničkim danima bavi se slikarstvom, kiparstvom, karikaturom, autor je više javnih spomenika, toranjskih ura i fontana.