U izdanju zagrebačkog HKD Napredak, gospićki glazbenik i književnik Danko Ivšinović (rođen 1957. u Mrkonjić Gradu) objavio je šestu knjigu opet preplavljenu humorističkim ozračjem. I u prethodnim zbirkama aforizama bilo je epigrama, ali u ovoj novoj naslovljenoj Poezija u C-duru autor se predstavlja lirskim pjesmama duljim od prepoznatljivih mu epigramskim četverostisima. Među sedamdesetak objavljenih pjesama najstarija je nastala 1983., a većina u proteklih nekoliko godina. Nekoliko je pjesama s ratnom i izbjegličkom temom u logičnom ogorčenom tonu pa bi mogle biti u tugaljivom ciklusu u C-molu. Autor nije oprostio srbočetnicima koji su ga protjerali s rodnog ognjišta pa im u stihovima odgovara: (...) I na kraju moram reći / pa kom' paše, kom' ne paše. / Zbog tebe i zbog Lijepe naše / iz korijena me iščupaše / a u duši napraviše krater / pas im ... milu mater. (Herceg Bosno)

U ostalim pjesmama autor u pretežitom durskom, vedrom ozračju pjeva o djeci, obitelji, prosvjeti, ljubavi (više ih je nagrađeno), proljeću, hrvatskoj povijesti, zbilji, opisujući na osebujan i duhovit način autobiografske zgodne nezgode i nezgodne zgode, gotovo uvijek s humorističkom i satiričnom poentom. Kao glazbenik, nije mogao ne parodirati nekoliko Oliverovih hitova, a pjevajući o ženama i ljubavi, zna dokoraknuti i do granica lascivnosti i sladostrašća. Po mnogočemu ovo je doista rijetka i iznimna knjiga u suvremenoj hrvatskoj poeziji. U sudaru svetoga i profanoga, gotovo sve pjesme kroče po humornoj granici, a (dobrog) humora je tako malo u našim životima pa tako i u književnosti. Ovo je zbirka koja ima najviše, čak 46, fusnota u kojima autor objašnjava pojmove koje opjevava, pa knjiga može biti i svojevrsni mali udžbenik povijesti. I na koncu, ovo je pjesnički prvijenac s najviše pogovora u našoj književnosti, šestero njih potpisuje svoj pohvalni sud o njoj: Ante Lib Matić, Ivo Mijo Andrić, Đuro Vidmarović, Nikola Šimić Tonin, Jasminka Bralo-Mudrovčić i Valter Krajcar.

Prvo pa muško – zapisao je akademik Ante Matić Lib, koji ističe da pjesnika Danka Ivšinovića nije zanimalo ono što je prošlo u prošlost i kolektivnu memoriju, već ono što je sadašnje u prošlosti i prošlo u sadašnjosti, kao i ono što nije prošlo iz zaborava u javu, kao i ono što je od prošlosti minulo u sadašnjost i ostalo zauvijek zarobljeno i izgubljeno u budućnosti, kolektivnoj memoriji i nedokučivoj, tajnovitoj fantaziji. Nije sve što se dogodilo prošlo u prošlost i izgubilo se na putu kroz sadašnjost u budućnost. (...) Ima dirljivih mjesta u Ivšinovićevoj kronici hrvatske slave i jada, ljudske bijede i političkog beščašća, pa čovjeku zastaje dah čitajući vrsnog pjesnika iz Mrkonjić Grada, pak se zapita, videći zrele plodove pjesnikove duše, što je čekao do sada? Ovo su dozreli, krasni i kasni plodovi Ivšinovićeva duha i bogatog životnog iskustva. Nema kod Ivšinovića ništa iznenada, sve je odmjereno, dovedeno do savršenstva i sklada riječi, u stihu i riječi, duboko sadržajno, upitno do neodgovora, jasno do nejasnoće.

EVA

Od kada

je Eva

od Adama

primila jabuku

na dar,

promijenila se

i ona stvar.

Eva je navukla gaće

i otada ona

odlučuje kad će.

ISKRENO

Volio sam u životu

samo jednom

jednu,

ali ruku

na srce,

najviše

sam volio

jednu

po jednu.

            DANKO IVŠINOVIĆ

Prva knjiga humora i satire Emila Strniše - Cipalova

Čudno je kad veliki književni umovi poput Johna Steinbecka, Vladimira Nabokova ili Jacka Kerouaca izdaju svoju prvu knjigu s 27 godina, ali još čudnije je kad netko svoju prvu knjigu izda tek u 72. godini, a da nisu memoari. Ali eto, dogodi se. Emil Strniša – Cipalov, dugogodišnji član Hrvatskog društva karikaturista i višegodišnji Udruge hrvatskih aforista i humorista, sabrao je na jednom mjestu, između tvrdih korica knjige Od Mile Sašitrna do Maruna IV., dio onoga što je crtao i pisao tijekom proteklih više od pedeset godina. U škafetinima materine starinske psihe sačuvala je Vjera otipkane stranice, izrezane novinske članke i crteže, kao da je znala da će jednom ugledati svjetlo dana. I konačno su su pojavile u izdanju Udruge hrvatskih aforista i humorista (UHAH), naslovljene po autorovim pseudonimima.

U umirovljeničkim danima Emil ne miruje, objavljuje ne samo karikature po kojima ga prepoznajemo, nego nam otkriva i svoje nadareno i načitano pero, gotovo svaki dan na svom Facebook zidu vrti kalendar i kroz male esejčiće upoznaje nas, povodom rođendana ili godišnjice smrti, s manje poznatim detaljima iz života hrvatskih i svjetskih književnika, znanstvenika, estradnih zvijezda... Nastalo je tako obilje kartica koje je trebalo protresti kroz sito, a autoru je svaki tekst na svoj način drag, pa nam Emil kaže: “Iz sveg toga amaneta teško je bilo objektivno odabrati ono najbolje i najkvalitetnije, a da istovremeno ne zvuči kao žal za nekim davnim vremenima i zato je izbor pao na one stvari koje se dotiču i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga, a i zbog mojih godina, knjiga je malo većih dimenzija i tehnički kvalitetnija. Naposljetku rekao je Otac nas aforističara, Jerzy Lec – Cijeni riječi, svaka ti može biti posljednja, tako je i s knjigama.”

Mi u Udruženju znamo da su aforizmi upravo ona spona koja povezuje stara i nova vremena i kako, rekli bi glazbeni ljubitelji, uvijek evergreen. Upravo zbog toga ih autor u knjizi ima u raznim oblicima i količinski više ih je od tisuću. Normalno, tu su i karikature, ponajviše iz “Solinske kronike” u kojoj je autor svojom kolumnom “Zvonko” zastupljen više od trideset godina, ali i one koje su obišle u zajedničkim izložbama najveći dio svijeta i gdje su se znale zalomiti neke vrijedne nagrade. Samo da spomenemo naš festival karikature Solin, ali i Rusiju (dok je oružje još mirovalo), Kinu, Indiju… kao najmnogoljudnije. Tu su i satire, ili samo priče s elementima dodatne duhovitosti koje, normalno uz realne, poznate podatke o ljudima i vremenima, zaviruju malo i iza zastora tražeći smiješnu, a često i ciničnu nit.

Ali, najbolje je ipak da o svemu ostalom riječ prepustimo autoru, kako je zapisao u svojoj zahvali:

“Zahvaljujući Šećerkovoj mreži (Fb) spotakao sam se jednog dana o magazin Udruženja hrvatskih aforista i humorista “Uh!Aha” kolege Dražena Jergovića. Počelo je s karikaturama, nastavilo s aforizmima i satirama pisanim nekad za svoju dušu u dubokim škafetinima. Uz Dražena, te današnjih predsjednika i tajnika Udruge, književnika Mladena Vukovića i Zlatka Tomića, dobio sam psihološke poticaje, a ne kao neki Ivani bez zemlje – državne monetarne.

Mladen mi je turnuo bubu u uho i kao urednik pogurao u ulozi Sizifa i mene i taj sirov kamen pisane riječi čak na vrh brda. I njemu i meni bilo je utoliko lakše, kada ga je Zlatko, kao lektor, recenzent i selektor, izbrusio u finu kuglu koja je došla do svog vrha samim - tiskanjem. Koliko će se tu zadržati ili će odmah otklizati, odlučit će čitatelji.

Puno je toga tu na 132 stranice, naoko razbacani aforizmi (čiji je izbor odabrala supruga), karikature, pretežno „Zvonka“, ali i one koje su putovale svijetom (najviše zahvaljujući Marku Iviću), Nietzsche, don Frane, Buk(v)owski, Smoje (Miljenko, da ne bude zabune, Nikšina fotografija, nu mene, je na zadnjim koricama), priče i satire od Senece do ova dva naša ovna na brvnu, malo je tu i smiješnih pjesmica, malo slikovnog haikua, čak i enigmatskih premetaljki naših poznatih karikaturista, kada me je u „Slobodnoj Dalmaciji“ bilo veoma često na Ivrinoj stranici.

U ovoj priči, najbitniji u konačnici što se uopće krenulo na put „Od Mile Sašitrna do Maruna IV.“ su već navedeni – Mladen, Zlatko i Dražen, kolega Nađan Dumanić, urednik "Apolona" Ivan Grahovec, što ne znači da i mnogi drugi tu nisu umiješali prste. Od prvih početaka i Ljube Stipišića (uz sve što je bio i animatora kulture u zajedničkoj firmi i još mnogo šire), Ivana Glavine, urednika lista “Dalmacijacement”, Marije Juračić i njenog „Diskursa“, drugara iz HDK-a, i posebno moram istaknuti ljude i prijatelje iz „Solinske kronike“ s kojima drugujem više od 30 godina, pok. Špira Žižića, Marka i Marija Matijevića s cjelokupnim uredništvom i glavnog, s dirigentskom palicom – Tonća Ćićerića. Ništa ne dolazi samo po sebi, nitko nije otok. Bez ljudi oko sebe čovjek bi bio tabula rasa.”

Mladen Vuković,

predsjednik Udruge hrvatskih aforista i humorista

            Zagrebački književnik Ivo Mijo Andrić, rođen 1948. u Ćanićima kod Tuzle, u proteklih je pola stoljeća objavio sedamdeset knjiga pjesama, proze, drama, kritika i eseja, a ove godine već mu se pojavilo pet novih naslova u izdanju Udruge hrvatskih aforista i humorista, a sve su prethodno objavljene i na portalu digitalne-knjige.com, s kojega su preuzete više tisuća puta.

            U protekle dvije godine Andrić je priredio zajedničke zbornike hrvatskih te bosanskohercegovačkih, crnogorskih i slovenskih aforista pa je taj proces gradnje književnih mostova među nacijama nastavio zbornikom Bljesci bistrog uma u kojemu je zastupljeno ukupno 88 najboljih suvremenih hrvatskih i slovačkih aforista, od kojih, nažalost, petnaestak više nisu među živima. Pogovore zborniku napisali su Aleksandar Čotrić, Martin Pebudila i Milan Kupecky, koji nakon gašenja slavnoga slovačkog humorističkog lista 'Rohač' 1989. nastavlja objavljivati digitalni časopis 'Humorikon'. Knjigu su karikaturama popratila po dva hrvatska i slovačka autora - Nađan Dumanić, Emil Strniša, Lubomir Kotrha i Vladimir Pavlik, a naslovnicu je izradio Ivan Grahovec. Najstariji zastupljeni aforist je Ante Dukić (1867. – 1952.), a najmlađi Dražen Jergović (1980.).

            Vedre note vode do slobode zbornik je hrvatskih i ukrajinskih aforista u kojemu je abecednim redom sa po dvadesetak aforizama predstavljeno ukupno 118 autora. U pogovoru prije dvije godine preminulog publicista Mihala Ramača ističe se da su humor i satira u temeljima nove ukrajinske književnosti, od parodijske poeme Enejida Ivama Kotljarevskog (1798.), preko groteski Mikala (Nikolaja) Čehova i satira Tarasa Ševčenka do suvremenika, koji su osobit doprinos procvatu ukrajinske aforistike dali nakon osamostaljenja Ukrajine 1991. Do tada je u Sovjetskom savezu važio popularni aforizam: 'Što je sloboda govora? To je svijest o potrebi da se šuti.' Knjiga je popraćena karikaturama koje su nacrtali Nađan Dumanić, Emil Strniša, Oleg Gutsol i Konstantin Kazanchev. Mislim pjevam i pišem suautorska je knjiga dvojice kolega satiričara - Ive Mije Andrića i bugarskog antologičara Valentina Dimitrova. U ovoj bogatoj i nesvakidašnjoj knjizi u dva dijela uvršteni su većinom dosad neobjavljeni radovi obojice autora: Ivini aforizmi i satirične ode te Valentinovi aforizmi, minijature, zakonitosti i satirični rječnik.

            Pišem da ne pamtim zbirka je četrdeset osvrta i književnih prikaza knjiga svih žanrova koje je Andrić zadnjih godina recenzirao ili predstavio na više portala o svojim kolegama iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srbije. Među predstavljenim knjigama je i desetak humorističnih, a tu su i dva predgovora svojim međunarodnim zbornicima aforizama. Knjigu kritika autor je sabrao pod svojim aforističkim motom: "Sve što čovjek ne zapiše na vrijeme, vrijeme će izbrisati."

            Pjesme za glazbu naslovljena je zbirka pjesma koje su uglazbljivane od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je autor živio u Sarajevu, i izvođene su na festivalu narodne muzike na Ilidži, festivalu mladih u Subotici i dječjem festivalu u Zagrebu. Skladatelji su Mijat Božović, Šemsudin Atlić i Dorđe Novković, a kasnije je nekoliko tekstova uglazbljeno za emisiju sarajevske televizije 'Na ti' koju je uređivao i vodio poznati pjesnik Duško Trifunović. U pet ciklusa tiskano je stotinjak pjesama, među kojima je većina u rimi pa tek čekaju svoje uglazbljivanje – poručio je u predgovoru Ivo Mijo Andrić, sretan što su knjigom došle do čitatelja koji vole lijepu i osjećajnu misao i riječ, a radost čitanja piscu je najveća nagrada za uloženi trud.

            Ove godine Andrić najavljuje objavljivanje još nekoliko naslova u digitalnom i tiskanom izdanju: Sarajevske godine (ratni dnevnik), Južne priče te zbornike hrvatskih s poljskim i češkim aforistima.